Opera gala za bombastičan kraj Igara

Bombastičan kraj ljetne kulturne sezone donio nam je završetak 76. Dubrovačkih ljetnih igara, Opera gala, već tradicionalno 25. kolovoza ispred dubrovačke katedrale, uz izravan televizijski prijenos. Čast proteklih godina – pa i ove – pripala je Simfonijskom orkestru Hrvatske radiotelevizije i njegovim gostujućim dirigentima. A kako je onaj najpoznatiji iz svijeta opere, maestro Ivan Repušić, ove godine već imao prigodu dirigirati na otvorenju i prvom festivalskom programu, za kraj je umjetnička ravnateljica Igara Martina Filjak pozvala svojega dugogodišnjeg suradnika iz Njemačke, maestra Sebastiana Lang-Lessinga. Ozračje je ugrijao temperament tog maestra kojega poznaje cijeli svijet jer djeluje doista na svim kontinentima, poznatog po energičnim interpretacijama.

Pozitivnu energiju i univerzalne emocije prepoznalo je i mnoštvo slušatelja, u gledalištu, ali i uz zaštitne ograde oko koncertnog prostora. Cijela povijesna jezgra, njezini čarobni arhitektonski obrisi pod šarolikim reflektorima, odzvanjali su poznatim opernim melodijama iz pera Verdija, Puccinija, Donizettija, Bellinija, ali i Masseneta, Gounoda, Dvořáka i Rahmanjinova. Naši su simfoničari, odmorni nakon ljetne stanke, zvučali sasvim svježe, poletno, bravurozno, spremno reagirajući na sve geste žustroga maestra.

Maestro Sebastian Lang-Lessing, talijanski tenor Vittorio Grigolo i gruzijska sopranistica Nino Machaidze / Izvor Dubrovačke ljetne igre

Najveće ovacije pobrali su probrani gosti, jedan od naših najboljih bas-baritona sa svjetske glazbene scene, Omišanin Marko Mimica, zatim šarmantni talijanski tenor i miljenik opernih ljubitelja diljem svijeta Vittorio Grigolo te „ljepotica nad ljepoticama“ među najboljim svjetskim lirskim sopranisticama, Gruzijka Nino Machaidze, kojoj je ovo bio prvi nastup u Hrvatskoj.

Program su otvorili muškarci. Nakon uvertire iz opere Sicilijanska večernja, jedne od rijetkih koju je Verdi skladao na francuskom jeziku, prvi se predstavio Mimica „zagrmjevši“ moćnim, prodornim basom u ariji Jeana iz 2. čina opere. Kontrastno lirski zazvučao je Grigolov pjevni tenor u njegovoj hit-ulozi Nemorina iz Donizettijeva Ljubavnog napitka – te večeri u obliku „flašice“ pelinkovca s kojom se u nastavku na podij vratio Mimica kao putujući „nadriliječnik“ Dulcamara predstavivši cijeli operni prizor u duetu.

Koncert je već trajao pola sata kada se publici prvi put predstavila hrvatska debitantica Machaidze, odabravši za nastupnu ariju rijetko izvođenu tužaljku Chimène iz 3. čina jednako raritetne Massenetove opere prema Corneilleu – Le Cid. Tu je pokazala sve: glas impresivnih mogućnosti, širokog raspona, ujednačene boje i prodorne nosivosti, kao i muzikalnost te kreativnost interpretacije. Da je trenutačno sklona tugovankama, otkrila je i u duetu Parigi, o cara iz 3. čina Verdijeve Traviate u kojemu je svoj stil fraziranja i legata ujednačila s Grigolovom gorljivom raspjevanošću.

Levitirala je između francuskog i talijanskog repertoara, nadovezavši se na eksplozivni Frinin ples iz Gounodova Fausta arijom Marguerite o nakitu, da bi se pri kraju koncerta zaustavila na najvećim opernim hitovima poput Rusalkine Pjesme mjesecu iz poznate Dvořákove opere ili himne svih opernih pjevačica, Vissi d’arte iz Puccinijeve Tosce. Zrelost, a istodobno i mladenačku svježinu soprana na pragu koloraturnog i lirskog faha, u dodatku je dokazala i u ariji O mio babbino caro iz Puccinijeve opere Gianni Schicchi. Velika je to umjetnica kojoj ne treba razglas i voljeli bismo je stoga još jednom u Hrvatskoj uskoro čuti i u unplugged verziji.

Najveće je simpatije večeri ipak zadobio dopadljivi Grigolo, jer tenori su i dalje najveći rariteti među glasovima, a njima je s druge strane povjereno toliko najljepših arija. Od Rodolfa iz Puccinijeve opere La bohème (Che gelida manina), preko Cavaradossija iz Tosce, sve do poznate kancone O sole mio Eduarda di Capue među dodacima, ovaj tenor ljepuškaste pojave nije štedio glas, išao je do svojih krajnjih granica pa ponekad stigao i do ruba pucanja.

Sasvim na njegovoj razini, ali ozbiljniji u pristupu, bio je naš Mimica, koji je zasjao jednako blistavo kao Rodolfo iz Bellinijeve Mjesečarke, Rahmanjinovljev Aleko i Puccinijev Colline iz La bohème (Vecchia zimarra). Čestitke prema tome idu svima, kao i ideji organizatora da se svi troje na kraju okupe uz čašu pjenušca i otpjevaju napitnicu Libiamo iz Verdijeve Traviate, dok glumice dramskog dijela Igara iznose festivalsku zastavu iz grada.